Izašla sam iz vrtića šokirana brzinom kojom me je malena otkantala kako bi zagrlila svoje tete i otrčala prijateljicama na mjerenje koliko su narasle preko ljeta.
U dvorištu prizor koji sam proživjela prije dvije godine: na svaka dva metra majke uplakane više od djeteta kad mu padne sladoled, mašu prema prozorima na kojima njihove mrvice brišu slinave nosiće kao da ih ispraćaju na dalek put brodom do Australije.
Prilagodba je uvijek tragičan trenutak, i za djecu, i za roditelje, a da ne govorim o tetama. Imati povjerenja u to da će neka žena koja na plećima do četiri popodne ima još desetero nerazumnih jasličaraca moći utješiti tvoje najveće blago, velika je doza povjerenja. I velika odgovornost teta. I onda, kako ne bi obožavao svoju tetu? Jer, iako grizeš zanoktice za radnim stolom razmišljajući o prvom vrtićkom danu, kad dođeš po dijete, ono je nasmijano, ono je nahranjeno, ono je spavalo, ono se igralo, ono je iskoristilo svoj dan više nego ti.
Da, moje dijete ide u super opremljeni vrtić, ali isto tako bih je ostavila na livadi da čuva ovce ako je tamo najbolja teta na svijetu.
Tri najvažnije stvari kod vrtića su: teta, teta i teta
Naravno da je bilo stresnije s mojim prvorođenim. Što sam više duljila s porodiljnim, misao da ću ga morati prepustiti u ruke nekim nepoznatim ženama postajala mi je sve teža. I to gotovo cijeli božji dan. Nešto što je svima tako svakodnevna i normalna stvar, meni je bilo nepojmljivo (nije da bih to tad ikome priznala). Pa čime će ga one tamo hraniti? Znaju li one koje on kašice najviše voli ili će mu navrat-nanos složiti neke bljutave? Ili, još gore, hoće li mu utuviti u glavu neke gluposti? Nakon straha za dobrobit tvog djeteta, slijedi onaj drugi najveći - kako će ta, nepoznata osoba, odgajati moje dijete?
Prvi dan njegovih jaslica probudila sam se nervoznija nego na prvi dan vlastitog vjenčanja. Nisam to htjela prenijeti na malog pa smo muž i ja cijeli događaj pažljivo upakirali u priču o super uzbudljivom mjestu s divnim tetama i veselom dječicom, u kojem vrijeme prolazi jako brzo i mama i tata vraćaju se dok trepneš. Ali uzalud - dok sam izlazila kroz vrata vrtića nakon što sam 45 puta provjerila jesu li mu tu papučice i pidžama i mali skriveni vojnik u pretincu ruksaka (da ga čuva ako mu mama zafali) gledao me kao da sam ga ostavila na kraju svijeta. Djeca osjećaju tvoju nervozu i strah i nema te vesele grimase koja ih može prikriti.
S drugim djetetom je lakše
Nakon nekoliko mjeseci, svi smo spoznali da tete nisu babaroge (a ja sam se toga bojala više nego itko), niti podle manipulatorice, već žene čeličnih živaca koje svaki dan snose više odgovornosti nego većina nas. Jer, što nam je važnije od vlastite djece? I, budimo realni, grupa male djece često je vrlo daleko od grupe raspjevanih i veselih anđelčića. Blago rečeno. I zato skidam kapu tetama.
Nakon što su se mitovi porušili i probio se led, s curicom mi je bilo puno lakše podnijeti stres prvog vrtićkog dana. A njoj? Ona kao da je jedva čekala da joj se mama i tata malo skinu s vrata i da pronađe nove žrtve za svoje neumorne igre. Za nju se ne brinem.
Kako će biti s trećim (ili trećom), to još ne znam. Tek je krenulo lagano ritanje u trbuhu, morat ćemo se strpjeti još koju godinu da saznamo…
Voli vas J.
Prethodni blog: Nošenje djece - beba blizu srca i tik do poljupca