U dobi oko 6. mjeseca djetetova života isključiva mliječna prehrana, bez obzira radi li se o majčinom mlijeku ili dojenačkom mliječnom pripravku, ne može zadovoljiti djetetove prehrambene potrebe. Upravo iz ovog razloga djetetu je u prehranu potrebno uvesti krute namirnice.
Dohrana započinje najčešće u periodu između 4. i 6. mjeseca djetetova života, što uglavnom ovisi o neuromotornoj spremnosti djeteta te napredovanju na tjelesnoj masi. U razdoblju od 5. do 10. mjeseca života djeca počinju pokazivati interes za namirnice različite od mlijeka, postaju otvorena za nove okuse i teksture hrane, s početkom izbijanja zubića, počinju razvijati i sposobnost žvakanja. Dojenčad ima izrazito jaku čeljust i čeljusne mišiće zbog čega je sposobna žvakati mekane namirnice poput banane, kuhane mrkve, jabuke kruške, krumpira, te avokada i sličnih namirnica, čak i prije izbijanja zubi.
Izbor namirnice za započinjanje dohrane ovisi o tradiciji zemlje i običajima same obitelji. Kod nas najčešće se dohrana započinje žitaricama, voćem i škrobnim povrćem (krumpir, mrkva), a preporuka je novu namirnicu uvoditi svakih 3 do 5 dana.
Prilikom uvođenja dohrane vrlo često se zaboravlja na teksturu. Naime, moderno vrijeme donijelo se sa sobom i moderan način pripreme kašice raznim sjeckalicama i mikserima, što omogućava pripremu kašica potpuno glatke teksture. Djeca lako prihvaćaju hranu glatke teksture, no u dobi oko 6, a najkasnije 7 mjeseci, trebala bi početi jesti hranu koja ima veću gustoću i izraženiju teksturu (grudice, komadiće).
Hranjenje, odnosno jedenje, ima važnu ulogu u oromotornom razvoju te u konačnici i u razvoju govora. Najvažnije promjene u oromotornom sustavu događaju se između 6. i 10. mjeseca što dodatno naglašava važnost dohrane, ali i važnost teksture hrane koju dijete jede. Konzumacija isključivo glatke, u potpunosti smiksane hrane može dovesti do odbijanja hrane koja ima teksturu u kasnijoj dobi djeteta. Štoviše, postoje dokazi da uvođenje jela koja imaju grudastu teksturu tek nakon 10. mjeseca života može dovesti do poremećaja u hranjenju u smislu senzorne averzije, odnosno odbijanja teksture pa čak i javljanja nagona na povraćanje kada dijete jede kašicu koja sadrži komadiće hrane. U ovom slučaju može doći i do odbijanja žvakanja namirnica.
Tradicionalno, kašice su se oduvijek pripremale tehnikama poput pasiranja, gnječenja i ribanja zbog čega su čak i prve dječje kašice imale grublju teksturu u odnosu na današnje miksane. Upravo iz ovog razloga treba imati na umu da se prilikom pripreme kašice i odabira gotove kašice za dijete starije od 7 mjeseci (a može i ranije) treba voditi računa o teksturi.
Primjer ovakvih kašica mogu biti gnječena banana, sitno ribana jabuka ili mrkva, kuhana riža, proso ili sitna tjestenina ili drobljeni keks. Dobro je kombinirati i pire od voća s kuhanim žitaricama, poput primjerice pirea od jabuke i kruške u kombinaciji sa žitaricama poput riže dati će djetetu slatkastu kašicu koja ima zrnatu teksturu što će potaknuti dijete na akt žvakanja.
Davanje gušćih kašica i grubljih tekstura dobro je činiti s već poznatim namirnicama, dobro prihvaćenim namirnicama i namirnicama blagog okusa, jer se na ovaj način doživljaj u djetetovim ustima koncentrira najviše na teksturu, a ne na nove okuse i mirise. Štoviše, previše novih podražaja može djetetu u trenutku biti prevelika senzacija zbog čega može doći do odbijanja jela.
Uvođenje teksture u jela je izrazito važan čimbenik dohrane zbog čega ni u kom slučaju ne smije biti zanemaren. Veća gustoća i grublje teksture jela djetetu omogućavaju pravodoban i adekvatan oromotorni razvoj, a nuđenje finger food omogućava djetetu početak razvijanja samostalnosti prilikom konzumacije obroka.
dr.sc. Tena Niseteo, dipl. ing. preh. teh.,
klinička nutricionistica
Referentni centar za dječju gastroenterologiju i prehranu, Klinika za dječje bolesti Zagreb