Sreeetan rođendan ti, sretan roođendan tiiii… Pjevali su u disonanci glasovi male djece i roditelja okupljenih oko njih. Moja curica nadvila se nad tortu i punim plućima raspuhala svojih pet svjećica, nakon čega su svi sumanuto pljeskali i uzvikivali “Bravoo!”, a ona se držala poput dive na pozornici koja je upravo otpjevala najtežu ariju.
Sama je odabrala odjevnu kombinaciju za ovu priliku, uz malu intervenciju mame, koja ipak nije dopustila i tijaru i crvene hlačice i jaknicu sa šljokicama preko haljinice s uzorkom - da se rođendanska princeza ne bi pretvorila u klauna.
Kupovna torta ili ona iz kućne radinosti?
Za ovu tortu ustala sam jutros u šest i pažljivo slagala unaprijed pripremljene sastojke prema receptu s interneta (ok, mamina pomoć preko telefona bila je potrebna u nekoliko navrata), jer ne daj bože da djeci za rođendan serviraš kupovnu tortu. Gosti s finim nepcima osjete razliku. Iako, mislim da bi svi bili najsretniji da im poslužim gotove mliječne deserte.
Ostatak dana provela sam u organizaciji - trebalo je pripremiti cijeli prostor za tulum godine, staviti zastavice i ukrase (u tonu s haljinicom princeze), pripremiti kapice za sve goste, napuhati balone, nabaviti pića i grickalice, provjeriti jesu svi uzvanici na broju, osmisliti zabavne aktivnosti… Pola dana koračala sam po kući s popisom u rukama kao vojni oficir i nabrajala što još sve treba, u nadi da će mi muž i sin uskočiti u nečemu. Zbog trbuha do zuba sada nekako i teže odolijevaju mojim molbama/naredbama, inače ne znam kako bi bilo. Dok je muž nespretno slagao zastavice po prostoriji, sin je mrzovoljno puhao balone, a slavljenica šetala za mnom i pazila je li sve pod kontrolom.
Promatrala sam sad tu veselu družinu oko torte, dječicu koja nestrpljivo skaču u iščekivanju svog komada, mame koje ih love sa žličicama, šarene balone koji lete po zraku, tek otvorene poklone i papire razasute posvuda i razmišljala - tko će to sve kasnije počistiti?
Dok si rekao "keks"
Toliko truda, toliko organizacije, pažnje na svaki detalj, za par sati veselog žamora koji nestane dok puhneš u plamen svjećice. Srećom, svi fotografiraju mobitelima cijelo vrijeme (počevši već od djece od 2-3 godine) pa je gotovo svaka sekunda ovjekovječena.
Sjećam se njezinog prvog rođendana. Ambijent je bio sličan, samo što je ona bila sasvim mala i zbunjeno je gledala oko sebe što se događa, dok su drugi pjevali, skakali i vikali. Dosad je već dobro shvatila što znači biti slavljenica. Ali ja se pitam, tko najviše uživa u dječjim rođendanima i za koga ih zapravo organiziramo? Djeca ih uglavnom obožavaju, istina, ali djecu možeš okupiti u bilo kojem trenutku i bilo gdje da se igraju i skaču, bez velike pompe i bez torte s besprijekornom glazurom. Njima će biti super. Budući da se na rođendanima male djece uglavnom okupi više roditelja nego mališa, ima li možda nešto u tome da se zapravo za njih najviše trudimo? Natječemo li se možda s drugim mamama oko toga tko će napraviti najfiniju tortu, tko će osmisliti najzabavnije aktivnosti, o rođendanu čijeg djeteta će se kasnije najviše pričati?
Gledala sam svoju slavljenicu kako se namješta pred fotoaparatom, pravi grimase, pozira s balonima, grli se s prijateljima. Već vidim kako ćemo se jednog dana zajedno smijati ovoj njezinoj modnoj kreaciji. Za dobre uspomene se, ipak, uvijek isplati potruditi.
Voli vas J.
Prethodni blog: Tko je brži, kornjača ili zec?
