Ako sam na nešto alergična, a da nije prašina, to je kad netko ostavlja prazne ambalaže uokolo. Ponekad sam u stanju prigovarati za to danima. Nije lako biti mama. Uvijek si kriv za sve. I kad jesi i kad nisi. Uloga ti je ponekad preuzeti krivnju. Tako to ide…
Na samom povratku iz dućana, pri ulasku u kuću, balansirajući s hrpom vrećica, dočekalo me njurganje mog zakonitog.
- Zašto je prazna staklenka Lino lade u ormariću?
Ako sam na nešto alergična, a da nije prašina, to je kad netko ostavlja prazne ambalaže uokolo. Ponekad sam u stanju prigovarati za to danima. No, ako je ja nisam ostavila, očito ni moj zakoniti, jer ne bi onda za to prigovarao. Moja klinjolina ne može dosegnuti taj ormarić, a mogu samo pretpostaviti da moje najmlađe dijete nije još naučilo vraćati stvari na mjesto. Preostaje mi jedino moj sinčić. Sinčić kojem je srce slomila neka djevojka iz razreda. Što sam jučer slučajno saznala sakupljajući prljave čarape po njegovoj sobi kad sam naletjela na njegov otključani mobitel. Mislim da je zadnja stvar koja mu sad treba nekakvo kvocanje.
- Upsić! - odgovorim i slegnem ramenima
- Ti si je ostavila? Nakon svih silnih prigovaranja meni? Prigovaranja svima?
- Dogodi se. Neće se ponoviti. - promrmljam raspremajući stvari iz vrećice
- Samo mi nije jasno kako ti se to dogodilo! Tebi se to nikad ne događa!
- Za sve postoji prvi put… Ali nadam se i zadnji - promrmljam više za sebe.
Odjednom Danijel uletava u kuhinju, visoko u zraku držeći USB! I protestno vičući:
- Nina mi je opet izgubila čep od USB-a! A 500 puta sam joj rekao da to nije igračka!
Ja sam joj istu stvar rekla već 800 puta. Ali svaki put kad se igra barbikama, nekako se čep USBa nađe u ulozi omiljene posude. Ali Nina se jučer posvađala s najboljom prijateljicom. Znam da su dječja posla, ali ne želim da ju netko sad pila oko čepa od USB-a.
- Joj, nećeš vjerovati, ali čep je kod mene!
- Kod tebe? Šta će tebi USB čep!?
- Ma ostao mi je na stolu kad sam posudila od tebe USB da nešto prebacim pa sam zaboravila na čep. Vratit ću ti ga kasnije. Sori.
Nije lako biti mama. Uvijek si kriv za sve. I kad jesi i kad nisi. Uloga ti je ponekad preuzeti krivnju. Tako to ide… Prene me iz misli Dančijevo lupkanje po ormarićima.
- Mama, jučer si zadnja mazala palačinke i ostavila si praznu teglicu Lino lade u ormariću! A nama uvijek prigovaraš da to ne radimo. Nisam ti mislio spominjati, ali vidim da si bila u dućanu, a nisi kupila novu.
Odvrtim film u glavi. Mali je u pravu.
Slegnem ramenima i krivično zaguram ruke u džepove hlača u kojima napipam čep USB-a.
Voli vas J.
Prethodni blog: Neka smo konačno izašle bez klinaca