Ponedjeljak. 

Nenaspavana  trčim po kući u nadi da ću baš ja biti ta koja će prva zauzeti kupaonicu.  

Tko je izmislio spremanje? Otkad sam na porodiljnom, izgubila sam teško stečenu naviku šminkanja, a da ne govorim o tome da sam se jedva natjerala jučer oprati kosu kako na pregled ne bih došla s gnijezdom na glavi.  

Nanoseći maskaru, promatram bore oko očiju i pitam se: “Kad sam tako ostarjela?” 

Naravno, da sam u cvijetu mladosti, sada ne bih morala ići na mamografiju. 

Da se razumijemo, shvaćam važnost preventivnog pregleda i zato na njega i idem.

Samo ne znam kada sam došla u godine za to...

- Danči! - budila sam prvorođenca za školu i na krevet mu stavila ispeglanu majicu. 

Netko mi je usadio u glavu da prave mame peglaju odjeću. Ili da prave mame peglaju. 

Inače ne vjerujem u peglanje, ali s vremena na vrijeme neki glas u glavi ne dopušta mi da budem “ne-prava” mama. Tako da u našoj obitelji, svi, osim mene, hodaju popeglani da ne bi slučajno netko pomislio kako imaju ne-pravu mamu-ženu. Ja mogu ići zgužvana jer je svima jasno da se žene koje brinu o obitelji nemaju kad pobrinuti za sebe same.

- Ajde, ustani - rekla sam i odmaknula zastore.

Bez obzira koliko je staro, vaše dijete će za vas uvijek biti - dijete. Zato Dančiju još uvijek ponekad pomažem pri spremanju doručka ili mu bar dosađujem pitanjima poput onoga ima li kišobran i nosi li potkošulju. 

Na stol stavljam dvije zdjelice s ugrijanim mlijekom. Jedna za mene, druga za njega. Pazim da mu napravim Čokolino baš kako on voli - ni prerijetko, ni pregusto. 

Sjuri se mali niz stepenice, grabi žlicu i krene prigovarati

- Dobro, od kad ja jedem topli Čokolino? Mislim, ponašaš se prema meni kao da sam dijete. Pa znam si sam doručak napraviti! Ti stvarno ništa ne znaš!

Njegovi tinejdžerski hormoni su divljali. A prije samo koju godinu držala sam ga u krilu, tješila i bila mama koja zna sve.

Vidno okrenem očima. Znam da sam ja ta koja je fulala, ali tko će popamtiti za nas petero - tko voli gusto, tko rijetko, tko toplo, a tko hladno. Ponekad se čudim što pogodim koje dijete mi se kako zove - i to iz prve!

- Je l' mogu ja u ovom u školu? - pita me pubertetlija ustajući sa stolca i pokazujući svoju modnu kombinaciju - traperice i majicu.

- Što ja znam. Valjda možeš. Kako da ja to znam - odgovorim mu

Pa ti si mama. Mame uvijek znaju.

Voli Vas J.

Prethodni blog: Neke se stvari nikad ne mijenjaju