Prošli tjedan, kad sam došla po Ninu u vrtić, već s ulaza sam primijetila da je nešto s njom drugačije... Moja mala kulerica, inače karakteristična po svom “baš me briga” stavu, bila je neobično ushićena i zbunjena
Dok se oblačila, zamijetila sam da su joj obraščići nešto crveniji nego inače, a čak je zamijenila lijevu i desnu cipelicu (što joj se inače nikad ne događa).
Kad smo stigle kući, nisam je trebala ni pitati, odmah mi je dala do znanja o čemu je riječ:
- Mama, ja ti ludo volim…
Izjavila je to nevjerojatno ozbiljnim tonom za jednu petogodišnjakinju (malo mi je nedostajalo da prasnem u smijeh, ali, naravno, suzdržala sam se). Nije mi trebala dodatno objašnjavati, samo je izvukla iz torbe ručno izrađenu čestitku s nespretno nacrtanim srčekima i jedan čokoladni mliječni desert. Naravno - taj dan je bilo Valentinovo.
Što može značiti jedna ruža
Ne volim kad ljudi komentiraju da je Valentinovo bez veze ili kad se prave da im je bez veze. Ne volim ni komentare u stilu “treba se voljeti i pokazivati ljubav svaki dan, a ne samo taj dan”. Naravno da se treba voljeti i da se volimo svaki dan, ali ima nešto u tome da se baš taj jedan dan na poseban način prisjetimo toga i na poseban način damo nekome do znanja da je “onaj naš netko” (moj muž je bio jedan od tih skeptika, dok ga nisam istrenirala da moram dobiti barem tu jednu ružu baš na 14.2., ako ne želi trpjeti tretmane gunđanjem nekoliko narednih dana).
Da dobijem ružu svaki dan, navikla bih se na to i više ih ne bi primjećivala. Ruže bi postale dio svakodnevice, kao i jutarnji rituali, pranje suđa, odlasci u trgovinu, prašina koju moram obrisati, dio inventara. Ovako, ruža je znak da se on sjetio koliko to meni znači, i da sam ja, bez obzira na sve zajedničke svakodnevne rutine, bezbrojna pranja suđa, prljave pelene, plaćanja računa, još uvijek “taj njegov poseban netko”.
Basne i metafore
Baš razmišljam... moja mala nema pojma koliko je sretna sad. Ljubav sad za nju znači sramežljive poglede, dijeljenje igračaka i srčeka na papiru. Još malo pa će prerasti tu fazu i ljubav će joj postati puno veća stvar u životu, dovest će sa sobom neke žešće leptiriće u trbuhu, a s njima i jade i probleme. Još malo i počet će postavljati ozbiljnija pitanja.
Naravno da me već pitala kako je ta beba dospjela u moj trbuh. Odlučila sam preskočiti priču s rodom i držati se one klasične o pčelici i cvijetu: Znaš li kako nastaje jedan lijepi plod na stablu? Dođe pčelica na fini i mirišljavi cvijet, opraši ga, i nakon nekog vremena iz cvijeta nastane plod. E pa, sad zamisli da je mama cvijet, tata je pčelica, a beba je plod!
Nisam sigurna da je baš skroz shvatila, ali nasmiješila se i nije više ništa pitala u vezi toga. Beba je tu gdje je, a uskoro će izaći van i to je jedino bitno.
Ljubav u doba interneta
Što kad priča o pčelicama i cvijetu više ne bude dovoljna? Moram priznati da me to malo plaši i nisam skroz sigurna u kojem trenutku je najbolje odustati od basni, anegdota i metafora i objasniti joj konkretne stvari. Kad je Danijel počeo postavljati ta pitanja, uredno sam ga proslijedila mužu. Ne znam što mu je i koliko točno rekao, ali sasvim je izgledno da je nakon dvije rečenice razgovor postao previše neugodan, Danijel je rekao da mu je sve jasno i pričekao da tata ode pa da može sve odgovore potražiti kod Dr. Googlea.
U svakom slučaju, pitanja se više nisu pojavljivala, a s vremenom su na zaslonu njegova mobitela sve češće počele iskakati Viber poruke od stanovitih Jenny4ever, Loodachica556, MayaMoon i sličnih (nije da špijuniram, ali često mu mobitel ostane na stolu pa ga panično zgrabi i odjuri u sobu kad skuži da njegove virtualne ljubavi izlaze na vidjelo). Dok god je on sretan, neću se puno miješati.
Delikatno cvijeće
Mislim da će s Ninom biti malo teže. Curice su kompliciranije i puno delikatnije. Uz to mislim da, kad na njezinom mobitelu jednog dana počnu iskakati nekakvi bizarni nadimci, neću to baš tako olako shvatiti, a o tati da ne govorim. Nipošto ne želim da je držimo pod staklenim zvonom (što u današnje vrijeme sveprisutnih društvenih mreža nije ni moguće), niti da s 15 godina i dalje misli da je pravljenje beba poput oprašivanja cvijeta, ali opet je nekako želimo zaštititi, što je više moguće.
Neće biti lako ni njoj ni nama, a dok ta vremena ne dođu, neka i dalje uživa u srčekima i činjenici da je baš ona, od svih curica u vrtiću, nekom petogodišnjaku “onaj poseban netko”.
Voli vas J.
Prethodni blog: Muke po maškarama