Ksenija je šaputala uobičajene tračeve nagnuta nad stolom dok je miješala kavu. Već nam je ispričala tu priču, ali nisam joj htjela kvariti veselje pa sam je pustila da ide do kraja.

Rijetke su prilike da se uspijemo okupiti sve četiri, Ana, Ksenija, Mara i ja, i na miru upijati sunce na terasi - bez dječjeg zapitkivanja i potezanja za rukav. Jedino je Mara povela svoju curicu na kavu, ali ona je sad spokojno spavala pod sjenom u kolicima.

Što je s Tihanom, je li se tko od vas vidio s njom u zadnje vrijeme? - sjetila sam se prijateljice koja bi nam se nekad znala pridružiti na ovakvim sastancima.

Svaka mama bi trebala s vremenom naučiti kako ga stišati kad nije vrijeme i mjesto za to.

Ah, nju nećeš uskoro vidjeti - spremno mi je odgovorila Ksenija - ta je samo u poslu. I svoje doma jedva viđa, a kamoli nas. Vjerojatno je zaboravila da postojimo.

Vidim je ja tu i tamo po kvartu u prolazu - ubacila se Ana - kad vodi malu u vrtić.  A ta mala stalno plače, ja je nijednom nisam vidjela da je mirna. Vrišti, baca se po podu, neće u vrtić… Drama teška!

Siroče, vjerojatno joj fali mama - zaključila je Ksenija - ne bi dijete toliko vrištalo bez razloga. A i ona bi je trebala znati smiriti. Svako dijete zaplače, ali svaka mama bi trebala s vremenom naučiti kako ga stišati kad nije vrijeme i mjesto za to.

Slušala sam taj razgovor bez riječi i nisam bila sigurna što komentirati. Moj sin je bio iznimno tiho dijete, plakao je samo kad je stvarno nešto trebao i utihnuo kad bi to dobio. Živjela sam u uvjerenju da sam izrazito talentirana za smirivanje dječjeg plača, dok nisam dobila curicu s kojom je ta iluzija pala u vodu. S njom je uvijek sve intenzivno - koliko se jako i često smije, toliko i plače. Mislim da ni sama često ne zna zašto, ali ja na svaki njezin krik trzam kao na policijsku sirenu. Iako znam da je većinu vremena neka sitnica u pitanju - iskreno, uvijek me puno više zanima što je nju uznemirilo u tom trenutku, a ne što će neki prolaznici misliti o mojim majčinskim kompetencijama.

Nauči jezik svog djeteta

Moraš naučiti jezik svog djeteta - samouvjereno je nastavljala Ana - kad su moji bili mali, ja sam znala točno ton koji znači “gladan sam”, ton za “kakio sam” ili “daj mi tu igračku odmah”, “samo tražim pažnju”…

Njezin monolog prekinulo je meškoljenje u Marinim kolicima. Prvo par nervoznih zapomaganja, a zatim prava pravcata dreka.

Skoro smo i zaboravili da je njezina curica ovdje, a sad se odjednom sve usredotočilo na nju. Mara ju je izvadila iz kolica, ljuljala u rukama i smirivala, a mi smo je sve tri okružile tepanjima i gugutanjima. Vjerojatno su sve oči u kafiću bile uperene u nas, ali nije nas bilo briga.

Koliko smo iskrene kad su naši majčinski instinkti i sposobnosti u pitanju, a koliko smo brze na jeziku kad treba prokomentirati tuđe? Na plač tuđe djece možemo okretati očima, a kad naša malo zakmeče, ne čujemo i ne vidimo ništa drugo oko sebe.

Možda nam svima treba samo malo više solidarnosti iako bi najradije asertivnim tonom nasrnuli na sirotu majku rečenicom: "Gospođo, možete li utišati to svoje dijete!?”

Voli vas J.

Prethodni blog: Tisuću pitanja, samo jedna mama