Jutro! Ili dan, ili večer….posve je svejedno. Nisam Vam pisala neko vrijeme. Nisam znala što da napišem nakon bloga koji je napisao moj dragi muž. Ponekad mi te naše muževe i podcijenimo. Dobro, često ih i precijenimo, ali u ovom slučaju to nije slučaj.
Ne znam koliko je sati bilo, bio je dan u svakom slučaju. Rutinski dan s ogromnim trbuhom ispred mene. Torba za rodilište je već bila spremna tjedan dana. Dan idealan za rađanje, ni vruće ni hladno, pokoja kapljica kiše.
Do tog dana sam već odustala od rađanja. Sve mame koje su i dan prenijele svoju bebu znaju kako takva situacija zna biti obeshrabrujuća. Više nisi sav: -”Joooj, još malo pa ćemo se upoznati, bebice moja.” već prelaziš u mod: -”Ok, ako nećeš vani, nećeš. Ostat ću debela zauvijek.”
Naravno da takvo razmišljanje povlači za sobom nuspojave poput toga da te nervira što ti sin teenager dođe kući, grabi drugi ruksak, neopranim rukama prtlja po stolu punom hrane i odlazi s pohancem u zubima. Sve unutar 3,5 minute dok mu ti objašnjavaš da ti se obavezno treba javiti kad stigne.
Nervira te što ti mlađe dijete gleda suludo naporne crtiće na TV-u, sve redom na engleskom i istovremeno priča sama sa sobom na engleskom dok mrvi Lino keksiće po kauču i briše prste o majicu koju si joj netom čistu obukla.
Nervira te što je zakoniti trebao stići kući prije četvrt sata i juha se ohladila (iako znaš da je gužva na obilaznici), a njega nema i pitaš se hoće li uopće doći.
Nervira te što je doktor na zadnjem pregledu prije 2 dana rekao da se još malo trebaš strpjeti. Kako da se strpim?
Imate li, doktore, nekakvu terapiju za strpljenje?
Tako nanervirana, koračala sam boravkom dok je Nina bacakala svoje čitavo tijelo lijevo pa desno kako sam prolazila ispred televizora.
Ključ u bravi gurnuo je teška vrata i zakoniti se, sa sakoom pod rukom sav opušten pojavio preda mnom.
Nervirao me i njegov smiješak.
-”Dobro di si ti?” - upitala sam alarmantnim tonom. Njegov smiješak je naglo popustio dok je pogledavao na sat.
-”Zašto, što se dogodilo?”
-”Što bi se trebalo dogoditi? Ručak je na stolu, jedemo kao Indijanci, kad je tko gladan i što se kome sviđa. Sve se ohladilo. Danijel je otišao kod onog malog. Kauč sam pet puta usisala samo u ovoj epizodi crtića. Tebe nema. A ovo čudo neće van i bit ću debela zauvijek!” - izdramila sam, za mene, pretjerano dugačak monolog sa suzama u očima i rukavom, baš kao Nina, povukla vlažan nos.
Zakoniti se nasmiješio i zagrlio me. Zagrlio onako ozbiljno, kao da razumije moje muke, za koje smo oboje znali da nemaju smisla, ali meni su tad bile najveće muke na svijetu.
Zagrljaj prije odlaska
Dok me tako, nezgrapno grlio (budimo realni, teško te netko može pošteno zagrliti kad imaš ovoliki trbuh kao ja), osjetila sam kao mali kvrc među nogama.
-”Mama, upiškila si se.” - rekla je Nina, sva u šoku i ustiju prepunih keksića.
Nisam se upiškila. Počelo je. Vodenjak je pukao i gotovo u istom trenutku trudovi su me počeli šarafiti baš za ozbiljno.
Skamenila sam se. Do prije koju minutu sam jedva čekala da se riješim trbušine, ali sad više nisam sigurna jesam li spremna. Nisam spremna. Što da radim sad? Ne mogu ići, nismo ručali. Kauč je pun mrvica. A vidi pod…
Zakoniti nije bio tako zbunjen. Nazvao je Kseniju, u pola rečenice je dogovorio da dođe po Ninu dok je uzimao torbu i ključeve od auta.
-”Ajmo, što čekaš?” - pitamo me dok me grabio za zglob dok sam i dalje stajala na mjestu zagrljaja.
Nina je istrčala s nama i Ksenija je već čekala za primopredaju uskoro srednjeg djeteta.
-”Stiže seka.”- zakoniti je izurlao dok sam se ja koprcala da uđem u auto.
Mahale su nam obje dokle god sam ih stigla vidjeti.
Nisam ni pošteno okrenula pogled prema naprijed, već smo bili pred rodilištem.
-”Dobar dan, došla sam roditi.”
Priču iz rodilišta čitajte u idućem nastavku :)
Voli vas J.
Prethodni blog: Treća sreća