U nekom trenutku života postane strašno romantično jesti bez plakanja u pozadini. 

Ili samo jesti za stolom. 

Okej, jesti.

Ljubljeni i ja već mjesecima pokušavamo otići na romantičnu večeru. 

Kada si u braku i imaš klince, pojam romantike ponešto je drugačiji nego ranije. 

Ali evo nas! Sjedimo i jedemo.

Žvačem polako, još uvijek nesvjesna da se ovo zaista događa.

Skoro pa se ni ne sjećam kako je to sjediti za stolom i jesti. Namještam se na stolcu, kao da mi nedostaje kopča za kosu ili neka igračka ispod stražnjice.

Na čaši nema bezbroj packi i otisaka, a ni tragova tempera.

Noge su mi položene na pod, ispod stola, bez da dodiruju cipelice koje su se tamo našle.

- Meni je ovo čudno - prošapćem.

- Što točno?

- Pa ovo. Sve. Nitko me ne vuče za rukav dok jedem. Nemam nadzor kad idem na wc… - odgovorim i stavim novi zalogaj u usta. Prožvačem i kroz polušapat nastavim - nitko me ne prekida dok pričam. I imam svoju hranu! - kažem dok nastavljam jesti. - I znaš… Nitko ne plače bez razloga…

- Možda ne baš nitko - nasmije se. 

- Što sad želiš reći?

- Ništa, ništa. Nije li lijepo ovako imati jednu mirnu, normalnu, romantičnu večeru.

- Bilo bi još divnije da imamo i desert - odgovorim i tužno pogledam u svoj poluprazan tanjur znajući da poslije večere ne dolazi na red neka ukusna torta.

- Uvijek si možeš napraviti Čokolino - odgovori moj suprug, mrtav - ‘ladan.

Danči se sjuri niz stubište i uleti u blagovaonicu - okej, vrijeme je isteklo. Curke spavaju, a ja idem do Luke, počet će s filmovima bez mene. Uživajte! - dobaci, zgrabi vestu i izjuri iz kuće.

- Ovo moramo nekad ponoviti - kažem

- Sljedeći put osim večere možeš napraviti i desert - odgovori mi ljubljeni i namigne.

Voli vas J.

Prethodni blog: Nema razloga za loše raspoloženje