Prošlo je prvih nekoliko mjeseci s mojom Hanom. Prošle su babinje, baby blues, posjeti su se razrijedili, a ja lagano dolazim sebi i postajem svjesna da je ova mala osobica tu da ostane. Tu je da naraste, razvije se, progovori, prohoda, krene u školu i s vremenom postane jedna odrasla, sasvim posebna i sasvim svoja, osoba.
Kad je Danijel bio beba, nisam imala baš toliko vremena za filozofiranje. Gledala sam to malo, osjetljivo čudo ispred sebe i većinu vremena bila u brizi i panici. Pazila sam hoću li ga krivo primiti, je li dobro to što jede, kakav je to sad zvuk, kakva je to boja kakice, kad će prestati plakati… Sva pažnja bila mi je samo na tome da ostane živ i zdrav (i da što manje plače), a puno drugih detalja mi je promaklo.
Postoji li “certifikat” za mame?
S Ninom sam se pomakla korak dalje. Mislila sam, OK, jedna beba je već uspješno odrasla u desetogodišnjeg klinca, nemam što brinuti, očito imam nekog majčinskog talenta. No Nina, je, lukavica, odlučila biti totalno drugačija beba od Danijela i iznenađivati me svaki dan svojim ponašanjem i potrebama. Naučila me da ne postoji nikakav “certifikat za mamu” i da je to škola koju treba uvijek iznova prolaziti.
No, postoje ipak i oni koji misle ne samo da postoji certifikat, nego i različite razine “majčinske ekspertize” i set vještina potkrijepljenih brojem djece i godinama iskustva. Jedne od tih su moja mama i svekrva koje se stalno međusobno natječu koja je težu školu prošla i koja je “kvalificiranija” za dijeljenje lekcija o majčinstvu. Koliko njih dvije mogu razglabati o tome što svako dijete treba, osjeća i misli, čovjek bi rekao da je svaka odgojila po jednu naciju.
Nekad sam se znala opterećivati njihovim opaskama, osjećati pritisak, ponekad čak misliti da sam nedorasla i da nikad neću biti tako “visokokvalificirana” mama kao što su one. Sad samo gledam sa strane, ne nerviram se, diskretno maznem pokoju kašicu dok one raspravljaju i usput upamtim neki koristan savjet.
Što nam bebe pokušavaju reći
Ono što sam shvatila sa svojom trećom bebom je, ako ne skačem odmah svaki put kad se njezino lice iskrivi u grimasu i ne krenem odmah vrtjeti listu problema koji su možda u pozadini, mjeriti temperaturu i vaditi priručnike, neće se ništa dogoditi. Možda je trebam samo malo promatrati i vidjeti što mi želi reći. Možda je samo uštipnula prstić, možda joj se ne sviđa moja današnja frizura, a možda je samo njurgava po prirodi.
Toliko smo opterećeni što je rekao ovaj ili onaj pedijatar, što piše u najnovijem priručniku za bebe (u najnovijem izdanju, ne onom od prije 6 mjeseci!), a što je rekla tetka Radojka koja je podigla sedmero djece za vrijeme rata. U svemu tome, manje slušamo od onih od kojih bi najviše trebali naučiti - a to su naše bebe. Već u najranijim mjesecima, one nas gledaju, okreću okicama, proizvode čudne zvukiće, izraze lica i pokrete, odnosno, pokušavaju komunicirati s nama. Mi, umjesto da se trudimo što više ih promatrati i upamtiti kad su zadnji put napravili to nešto i što bi im to značilo, zovemo svekrvu ili tražimo posljednji blog slavnog pedijatra X.
Ono što bih vam ja savjetovala, sa svojim skromnim majčinskim iskustvom, potvrđenim “certifikatom 3. stupnja” je da manje brinete i više promatrate svoju bebu. Probajte shvatiti što vam želi reći, kako vam pokušava pokazati svoju osobnost, a usput uživajte u svim malim čudima koje vam priređuje svaki dan. Ako vam netko kaže da ste među onim dosadnim roditeljima koji snimaju svaki pokret i svako izgovoreno “žbljnj” svoje bebe, samo ponosno nastavite. Sve te sitnice proletjet će vam pred očima, a vama i vašem, jednog dana, velikom djetetu, bit će drago što ste ih zapamtili. Uz to, njihov osmijeh u tim trenucima bit će vam najbolji certifikat koji ste mogli dobiti.
Voli vas J.