Ono što sve mame znaju je da djeca ne dolaze s priručnikom i uputama za brigu i održavanje. Ono što djeca misle je da sve mame i tate imaju u glavi enciklopediju za sva moguća znanja svijeta - bilo da je tema priroda, društvo, zdravlje, svemir ili neka nova video igrica.
Iz sobe mog sina, koji je inače šutljive prirode, sinoć se nekoliko puta zaorio “Mamaaa!” poziv u pomoć. Mislila sam da je tko zna što i brže-bolje sam dojurila u sobu, a kad ono, on sjedi za radnim stolom s glavom u rukama. Na stolu - knjiga i bilježnica pune matematičkih formula i hrpa mrvica od gumice za brisanje.
“Ja ovo jednostavno ne mogu naučiti.”
“Kako ne možeš?"
“Pa ne mogu i gotovo.”
“Kako druga djeca mogu? Je li profesorica sve dobro objasnila na satu?”
“Profesorica nema pojma objašnjavati. Možeš mi ti pokazati?”
Tu mi se pojavila mala knedla u grlu. Talent za glazbu i jezike dobio je od mene, nadala sam se da će ovo drugo pokupiti s tatine strane.
Bojimo li se da ćemo im pasti u očima?
Mislim da nam svima ponekad teško pada kad moramo objasniti svojoj djeci da baš i nismo sveznajući i svemoćni.
Iz tog razloga, kad iz usta nekog od moje djece izađe ono “Maamaaaa” s upitnom intonacijom na ovom zadnjem “a”, uvijek me barem malo bocne nervoza. Znam da slijedi jedna od sljedećih opcija:
- Pitanja izvučena iz bogzna kojih kutaka mozga moje voljene djece, tipa: “Jesu li dinosauri jeli brokule?”, “Ima li vodenih konjića na Marsu?” ili “Ako progutam košticu, hoće li mi narasti stablo u trbuhu?" Sin je, doduše, prestao s takvim pitanjima, barem naglas. Sada ih vjerojatno samo gugla.
- Nastao je neki veliki problem i srušit će se svijet ako ga mama ne riješi što je prije moguće. Najčešće situacije su “Upiknula sam se na nešto i sad me boli”, “Ušla nam je kroz prozor neka veelika buba, ovolika!” ili, s druge strane “Stavila mi je sat violine u petak popodne, a ja sam se dogovorio s prijateljima za kino...” Primjeri su bezbrojni.
- Molba za nešto što zna da vjerojatno ne smije, ali to sada pokušava posebno umilnim tonom dobiti. Ostajanje duže vani, pizza za ručak, neka nova super stvar viđena u dućanu. O čemu god se radilo, moram priznati, ponekad sam slaba na taj umilni ton.
- Žaljenje, vrlo često jedno na drugo: “Opet me gnjavi” , “Pojeo mi je moju kašicu”, “Dirala mi je mobitel i pokvarila ga”, “Rekao mi je da sam dosadna” i bezbrojne druge nevolje koje brat i sestra jedno drugom uzrokuju u životu.
Ponekad se dogodi i da iza iste intonacije slijedi malo drugačije pitanje ili zamolba. Iza dugačkog “Maamaaa” ponekad izađe “poljubi mi prst da mi odmah prođe”, ili “kako si samo uspjela ovo ovako dobro skuhati”, a možda i “Mama, kad narastem, ja ću biti baš kao ti!”.
Voli vas J.
Prethodni blog: Koje su godine zapravo “problematične godine”?