Moram vam nešto priznati…

Zapravo, moram nešto priznati SEBI. Moj prvorođenac više nije tinejdžer.

Sjećam se kad mi je mama, taman nakon što sam rodila Dančija, rekla da ću tek sad shvatiti kako vrijeme zapravo leti. I stvarno - ovih skoro 20 godina mogla bi sažeti u jednu riječ: WOOOSH!

Ne znam je li to zbog rutine u koju se zapleteš kada uđeš u brak i rodiš jedno-dvoje-troje djece, zbog monotonije kuća-pos’o ili vrijeme stvarno leti, samo sada imaš i dokaze.

Moj ključni dokaz za back-to-reality dogodio se nekidan, kada mi je Danijel oprezno pristupio sa željom da razgovaramo. Možete si misliti što mi je sve prošlo kroz glavu u tim minutama (možda su bile i milisekunde, tko će ga znat, vidite da više uopće ne znam procijeniti vrijeme)...

- Što si sad napravio? Odustaješ od faksa? Upao si u loše društvo? - sva ova pitanja vrvila su mi glavom. Naravno da mi mame uvijek prvo pomislimo na nešto loše. To je valjda evolucijska samoobrana, evolucijska varijanta “ništa nas ne može iznenaditi”. Dok su mi se svi scenariji jedan za drugim vrtjeli pred očima, samo sam se čula kako izgovaram:

- Naravno, ajmo sjesti, napravit ću nam topli Čokolino pa ćeš mi reći sve što te muči…

- Mama, ja bi se htio odseliti. - izustio je Danči, skoro ispod glasa, kao da sam najveća rospija na svijetu.

Nekoliko minuta šutnje s obje strane. Meni se život izvrtio pred očima. Kao da je jučer bilo kada sam zadnji put doživjela ovaj trenutak. Samo što sam tada, prije 20 i kusur godina, ja bila ta koja je ‘sazvala’ razgovor s roditeljima. Ne sjećam se svih detalja, no pamtim da nije baš prošao tako glatko. Možda je to zato što su bila druga vremena, a možda i zbog toga što nije isto kada ti kćer ili sin napuštaju gnijezdo, no tada sam se sama sebi zaklela da ću ipak biti malo liberalnija kada postanem roditelj. I eto mi prilike, samo mi je nekako došla prebrzo…

Ne znam što se Dančiju vrtjelo po glavi, ali vjerojatno je imao osjećaj da mu se glava vrti na ramenima. Imala sam sreću što sam, u trenutku kada je izgovorio sudbonosnu rečenicu, u ustima imala pristojnu žlicu Čokolina pa mi je onako kremozan i fin, taman savršeno gust, kliznuo niz grlo, dajući barem trunku utjehe u ovom, za jednu mamu, tragičnom trenutku.

- Okeeej, imaš neki plan za to? Gdje bi živio, s kim? (Zašto nas ostavljaš?!!) - uspjela sam se sabrati i čak zvučati poprilično smireno. Zadnje pitanje izgovorila sam u sebi, vrišteći, ali nisam se čula da ga stvarno i izgovaram.

- Dva frenda s faksa već žive skupa i traže trećeg cimera pa su pitali mene, a ja sam si baš razmišljao da je možda vrijeme da se pokušam malo osamostaliti… - još uvijek nesigurno prezentirao je Danči svoju najnoviju ideju.

- A koliko će to nas… - nisam stigla ni formulirati rečenicu do kraja

- Stvarno neće puno koštati, što nas je više, stanarina je manja. Ja si to mogu sam platiti od konobarenja preko studentskog ugovora, ali sam mislio tebe i tatu zamoliti da mi pomognete oko režija i hrane. Naravno, jest ću u menzi i… - sve sigurnije razlagao je svoj plan.

Vidim da je on to u svojoj glavi već odavno isplanirao, do u detalj. Uvijek je bio takav. Povukao bi se u svoju sobu, dugo bi šutio, a onda bi odjednom izašao sa savršeno razrađenim planom. Takav mu je i otac, po tome su identični.

- Ajde daj mi koji dan da pitam tatu što on misli o tome. Htjela bi da ovo bude naša zajednička odluka. - odlučila sam kupiti još malo vremena. On je uvijek bio moja racionalna polovica…

***

- Ma bezveze brineš… - odmah me u startu smirio moj zen suprug - Pa normalno da želi živjeti s dečkima, na faksu je, u tim godinama muškarcu je to najveći uspjeh koji može postići. Ajmo ga pustiti nek proba, uvijek se može vratiti ako ne upali. Uostalom, cure će tako dobiti svaka svoju sobu, možda je već vrijeme da Hanu odvojimo od Nine…

Vidiš, uopće nisam na to tako gledala. Kod mene je uvijek sve emotivno dok ne nastupi razum.

- Uostalom, nisi razmišljala da ovako ima gajbu za sebe i može mu dolaziti ona mala s kojom se već neko vrijeme viđa - rekao je moj zakoniti i suptilno mi namignuo.

Sto mu svega, znala sam! Ipak su uvijek prvo osjećaji, a onda razum. U svemu…

Što biste vi napravili na mome mjestu?

Do idućeg puta, voli vas J.

Prethodni blog: Svakogodišnje odluke