Nedavno sam negdje na netu pročitala citat s kojim se mogu poistovjetiti: “Ne volim spoilere, ali može li mi netko reći kako će 2020. završiti.” S tim u glavi, prisjetila sam se svih otkazanih letova, otkazanih smještaja i propalih planova za ljeto. Zapravo je samo jedan let, ali s presjedanjem! Naš prvi obiteljski.

Možda je Svemir tako odlučio i dao nam priliku da isprobamo nešto novo - razmišljam i guglam “robinzonski turizam”. 

- Odmor bez struje i vode ne zvuči mi baš kao neki odmor - dobacuje mi ljubljeni.

- Ma molim te, nemaš pojma. Pa imaš svjetiljke i logorsku vatricu. 

- Nda, i krijesnice… - posprdno dobaci.

- Pa što sad fali krijesnicama?

- Nisam neki fan kukaca, općenito. A robinzonski turizam mi zvuči više k’o nešto gdje su turisti ljudi, a domaćini bube i kukci.

- Daj molim te! Što ti konkretno može neki kukac? Pojesti te? Pa on se tebe boji više nego ti njega!

- Ne bojim se kukaca, samo mi nisu dragi - branio se.

- Ahaaa.

- Uostalom, mislila si da spavamo u vrećama? I klinci?

- Da, što fali tome? - iznenađeno sam ga pitala - Ti si zaboravio sva silna kampiranja na koja smo išli i sve one festivale?

- Je, ali onda smo bili mladi. I mogli smo spavati na tvrdom i hladnom podu. Sad to više baš i nismo…

- Ja jesam mlada, a ti kako hoćeš. Ne moraš biti mlad ako ne želiš.

- Još kad se sjetim da nemamo gdje niti kuhati…

- Jer ti se jadan pretrgneš od kuhanja? I baš ti teško pada živjeti na Čokolinu i Lino Ladi? Pogotovo ako kupim Goldicu?

- Ha dobro, ako ti misliš…

Tad vrisnem jer mi se neko leteće kukcočudo zabilo u glavu. - Molim te, makni to! Napada me! - viknem i skočim s kauča kad me odjednom presjeklo u leđima. Ponekad zaboravim da dođu te godine kad treba paziti na nagle pokrete.

Voli vas J.

Prethodni blog: Što je romantika bez deserta?