Dobro, pa bili su blagdani. Znaš kako to ide…Svi malo više jedu… Pa kolači na svakom ćošku…
Vjerojatno ne radi - pronalazila sam opravdanje zašto vaga pokazuje brojku koja mi se ne sviđa.
- Mogla bi se i izuti - da, sigurno je to. Siđem s vage i izujem flis papuče. - A možda je kopča za kosu - sarkastično si prokomentiram u bradu.
- Ja sam debeeeelaaaa. Pogle - požalila sam se zakonskom i rukom mu pokazivala šlaufić na trbuhu.
- Ma od kuda sad to? Nisi, pa ništa se ne vidi - objašnjavao mi je.
- Sad mi još i lažeš? Jesam li stvarno to zaslužila? Nakon svega? Gledaš me u oči i lažeš!
- Dobro, pa bili su blagdani. Znaš kako to ide…Svi malo više jedu… Pa kolači na svakom ćošku…
- Evo! Evo ga na! Znači misliš da sam debela! - inzistirala sam.
- Nisam to rekao… Ali rodila si troje djece… - pokušavao se opravdati
- Kakve to sad ima veze? Pa nisam ih jučer rodila!
- Dobro, pa što je s onim fitnessom na koji si prije išla? Ili možda da kreneš u teretanu?
- Aha! Znači i teretana mi treba! Zašto mi jednostavno otvoreno ne kažeš da sam debela? - dreknula sam i izašla iz sobe.
- On će meni da sam ja debela. - mrmljala sam si u bradu i krenula pospremati kuhinju. A on uopće ne shvaća da je on taj koji se davi u kolačima i da ih ja radim samo zato što ih on voli. I da ih jedem da on ne mora pojesti sve sam.
- Sljedećih mjesec dana ne želim više ikakve kolače vidjeti u kući - viknula sam mu glasno iz kuhinje.
Dobro, možda sam ga prerano optužila - borim se sa svojim mislima - možda ipak ne misli da sam debela. Da misli, možda bi mi to ranije dao do znanja - razmišljam i otvaram kuhinjski ormarić. Kad tamo, s police me gleda Čokolino Fit.
- Evo, namjerno ga je kupio! Kako suptilno! Ne može mi reći u lice nego mi daje tako “suptilne” znakove.
Uletava Danči u kuhinju, probija se kroz moje polusuzne oči i uzima Čokolino Fit.
- I Marko ti to jede poslije treninga - objašnjava mi dok uzima zdjelicu.
Gledam se u ogledalo u kupaonici. Rukama navlačim vrat stvarajući i uklanjajući podbradak. Nalazi li se on oduvijek ovdje? Ili je on posljedica blagdanskih radosti? Dosta je kolača za mene - čvrsto odlučim dok mi se oči cakle puneći se suzama.
Izađem iz kupaonice, a na kuhinjskom pultu me dočeka pakiranje kolača. Rekla sam mu. Lijepo sam mu rekla da ne želim vidjeti kolače u kući. Još ću se više udebljati i onda će on pronaći neku mlađu, mršavicu, bez šlaufova na trbuhu, bez podbratka i bez sijedih. I onda će me prestati voljeti i rastat ćemo se. Oči mi se napune suzama.
- Namjerno to radiš - dreknem i ugledam Marin i suprugov zbunjen izraz lica.
- Paaaa, namjerno sam vam donijela poštu koja je završila u mom sandučiću - odgovori mi Mara uz blagi osmijeh - Znam da se nitko ne raduje računima, ali ipak, ne bi bilo dobro da djeca pišu zadaću pod svijećama… - kaže i veselo se nasmije.
- O, nisam čula kad si došla - zbunjeno odgovorim.
- Ma ionako žurim doma kolače staviti na hladno da se ne rastope - veselo odgovori, uzme kolače s pulta, nasmije se i ode.
- Jesi li ti sigurna da ova vaga radi? - pitao me zakoniti dok je stajao na vagi i u nevjerici gledao na njen zaslon.
- Znala sam! To je jedino što zapravo ima smisla! Vaga ne radi! Ja se uopće nisam zdebljala. Sve je u redu! Hvala ti! - odgovorim mu i čvrsto ga zagrlim.
Život je ponovno dobio smisao! Sve je u najboljem redu! - vesele misli su mi prolazile glavom.
Misli mi prekine Nina koja protrči kraj mene u kupaonicu.
- Tata, tata, možeš mi reći koliko ja imam kila? - čujem Ninu dok izvlači vagu
- Punih 19!
- Aaaa pa znači imam isto kao i prije mjesec dana!
Voli vas J.
Prethodni blog: Zakonska zabrana puberteta